Otkucaj Ritmičnosti

Prolaz uz cestu. Pločnik. Svaki element se čini poznatim. Barem u zadnjih par dana. Grupa turista prolazi tom istom ulicom krečući se prema gradu. Zabavni su; Gotovo svaki se popikava preko meni odveć poznate rupe na cesti. Zamjećujem ju ponovno i sjećam se kada sam se i ja prvi puta popiknuo. Mala je to stvar. Jedna rupa. ALi ipak. Ta rupa je samo od jednih stvari koje su zapisane u memoriji, koje pamtim kod dobro poznatog mjesta. Pribojavam se situacije u kojoj ja odlazim studirati u Beč i ponovno ne zamjetiti jednu takvu rupu. Bojim se popikavanja.

Ovo je post koji označava jedan preokret i nov početak u životu.
Poštovani gledatelji, ja (Marek) ću vama pokušati prevesti ovu Makovu prvu rečenicu na Hrvatski: Ovo je jedna scena u Makovoj sobi na otoku Vrat prije večernjeg izlaska.
Glume: Mak...............Mak
i
Marek............. Marek
(Mak sjedi na krevetu a Marek jede odličan sendwich i uživa u njemu)
Mak: Jel tako, Marek?
Marek: Pa je, ali mogli bismo malo razmišljati o današnjim događajima.
Mak: Aha, misliš o današnjim? Pa mogli bismo i o sutrašnjim, ali ako bi ti o današnjim; Da, dobro je bilo....
Marek: Sutrašnji događaji su zapravo planovi za budućnost i ako želimo pričati o njima, prvo moramo dobro analizirati današnje, kužiš? Tak da... što kažeš na Operation Francesca?
Mak: Čekaj, čekaj malo... Pa ne znam baš da li bi se mnogi ljudi složili s tim. Ipak, neki su u teškim depresijama iz iznimno ozbiljnih razloga.
Marek: Da, ali takvi ljudi sigurno ovo ne čitaju. Dobro ak ne želiš pričati o Francesci, mogli bi se malo požaliti na čovjeka sa codename Sophia..
Mak:da...
Marek: Don't get me started! Kako je ta cura bezobrazna!!! Kakvo je to ponašanje mislim...
Mak: ma nije to ona kriva, to ti je genetika, ali ako baš hoćeš, objasniti ću ti; radi se o primjeru, s dobro nam poznatim slonovima; oni su evoluirali u žute, sive , pa azijske i9 afričke, neke ljepše, neke manje ljepše....
Marek: da.. ali neke u više ljepše. I tako... :) al dobro. Imamo još bekap plen u pabu, i treba još istraživati novo područije (Smetiškobran), tak da...
Mak: Naravno, taj smetiškobran je najzanimljivi dio cijele planinsko-gorsko-priobalno-riječne-zračne Hrvatske, i mislim da će današnja ekspedicija biti kako je A točka zaključila.
Marek: Isto kao što je tvoja mama zaključala kuću?
(Marek and Mak leave the room)
Mak: ej, ne da mi se iz sobe
Mrk: ??. Jednog dana ću možda ljudima popisati conspiraci svih frizera u HR na mene. Ali sad mi se neda. Kako je Sophia bezobrazna.
Mak: Jučer je dobila otkaz ona frizerka; jel znaš da su došli iz FBIcro -a i pokupili ju jer je radila ilegalne poslove. A ova Sophia je skoro kao Zizou!
Marek: Da pa to je čisti terorist! Cijeli dan izaziva a onda kukavički pobjegne negdje da bi izbjegla sukob. To je neki gerilac.
Mak: Gorila? ma nije, lijepa je ona, samo ne znam za tog Zidane-a. Tip dođe, kaže :"UGH" i lupi tipa s glavom
(Marek and Mak leave the room)
Mak: MA NE DA NAM SE!!!
Marek: Da! Glupi narrator. Pa vidiš da uživam u sendwichu. Nemogu jesti i hodati. BTW. Dok hodam nečujem a još gore je dok dišem. Dobro. Dosta konvrzejšna za sada.
(Marek's mobile rings (Ivek calls) and Mak goes to take a shower so the two of them can hit the streets of island Neck)

to be continued...

uglavnom, upao sam. Nevezano uz to, mogu samo reći da je svjetlost definitvno paradox. Nije ni materija ni val--- Pogledajte si De Broglie-evu teoriju o tome

Predpostavljam da će mnogi sada pisati o upisima na fakultete ili neupisima na njih, o djeci branitelja i domovini Hrvackoj, o životu u inostranstvu, o mexičko američkom zidu ili sudbonosnim neurotransmiterima, o metrou, metroseksualcima, podzemnoj željeznici ili naravno pandama.

Polagao sam prijemni na AF-u iliti arhitektonskom fakultetu i sad svakim spomenom na to kucam o drvo, do sudbonosnih rezultata. Toliko o meni i Batmobilu, toliko o baki i onom glupom unuku.

Slonovi. Dijele se na dva genusa, Azijski i Afrički, tu je naravno i Hanibal i još naravnije Mikena i Lavlja vrata. Radi se o tome da su i "afrički" slonovi i lavovi nekada živjeli po cijeloj južnoj Europi, ali onda su gospoda Rimljani zaključili da ih je bolje zadržati u skulpturalnom obliku.

Pa sad, ako za par mjeseci ponovno odlučim postati post....

Amerikanci su ipak odlučili napraviti dugoočekivani zid s Mexicom. Uglavnom, kako gospodin Bush tvrdi, to neće biti mjesto odvajanja, nego mjesto spajanja kultura. Zid se beć počeo graditi i po prilici je širok kao i dobro nam poznati Kineski. Neki arhitektonski natječaj potvrdio je da će vjerojatno biti građen od nekakve tvrde plastike (neprobojne, of kors) tako da mali Meksikanci mogu vidjeti obećanu zemlju, ali da joj ipak nemaju mogućnost pristupa. U međuvremenu, obranu dragocjenih Američkih granica vode sami građani koji legalno mogu ubiti Meksikanca koji prijeđe granicu (ako im se ne da prijaviti ga, naravno...) i tako si osigurati danonoćnu zabavu (bar ekipa iz južnog Texasa ne gleda toliko telvizije). Gledao sam izvješće o tome na CNN-u prije mjesec dana i jedna white trash žena (koja isto sudjeluje u čuvanju granica) rekla je da je ponosna da radi nešto za dobrobit svijeta (ne amerike, nego svijeta). Na kraju krajeva, zid i nasilno ubijanje Meksikanaca nisu ništa prema spoznaji da Amerikanci (pametan narod , ne?) u narednim godinama ne budu imali toliko Meksičkih sluškinja i jeftine radne snage, ali glavno da imaju zid... (sad zamislite stajati pred Bosanskom granicom s MiniGunom i pucati u ljude koji prelaze. Ali mis mo Hrvati, pa nas zaboli)



Samo da pojasnim, ona vatra na kipu slobode značila je WELCOME

Sjedne se za klavir i počne svirati jednu vlastitu skladbu, pomalo disonantnu, imena "kako miriše nebo?"
On ne bi znao, kao što ni ja ni većina ljudi ne bi znala. Plavo je. To je sigurno. Kako god percipiramo boje, ono je plavo. On to ne zna. ON je slijep. Čuo je za nebo, čuo je o Njemu, ali nije ga osjetio.

Drveće nosi čudan plod,
krv sa lišća kaplje na pod.
Mrtva tijela njišu se na južnom vjetru,
lijevo i desno, po svome metru.

Miris magnolije sladak i svjež,
Spaljeno meso i uobičajen metež
Ljudi oko ploda mirno stoje
i misli tuđe prodaju kao svoje

"Evo ploda za vodu da lije, za vjetar da mije, za Sunce da grije,
da trune."

Pjesme utihnu, a poruku donose,
Prekrižene grane na sebi nose.
Da bi se vratili na drvo, od kud su i došli,
Kao plod su nastali, kao prolaz prošli

Iskrivljene usne, iskrivljen hod,
to drvo stvarno ima čudan plod

C! pa D, pa D#, pa opet D... ali u Gmolu smo! Malo shuffle ritma.... Blaženstvo... Pa, ipak u tom trenutku skrećem na neki manje kompliciran spoj ritma i melodije... C7, Am, Dm, pa G7..... to su bile harme.... Malo na ragtime... ali opet, ona melodija, nije imala ni veze s ragtimeom ni jazzom, nego romanticizam... BIJELE TIPKE! samo taj D#, ja bih ipak radije rekao da je to bio Eb, no dobro, taj D# narušavao je dosadnu simetriju....! "Ali samo je klavir bio. Ma ništa drugo. Pa neznam...." nastavio je pričati

U pozadini, jedna je palma vijorila na povjetarcu, a iza nje još cijeli red palmi. Uz palme stajao je mali gradić sa prezamršenom povješću, a iznad gradića jedna hijerarhijski postavljena mediteranska crkvica. Jedrilice su taj čas uplovljavale u luku, a tisućljetni gradski kamen nije pred njima ni zatreperio. Dapače, i ulice, koje inače krivudavo teku, su mirovale. U tom trenu nešto se događalo u prvom planu, ali pozadina je još uvijek ispunjavala čitavu priču; nekoliko djedova žurno su međusobno raspravljali, a kava im je taman došla na stol, i tako... Nečiji tovar se šetao po rivi, a nečija djeca s njim se igrala.

Prije sat- dva prošla je zora, a sunce je već davno zaboravilo na svoj mjesec. Miris lavande, i tko zna čega još privlačnom pridošlicama ispunjavala je proljetnu atmosferu gradića. Zvonik već dugo nije zazvonio, ali to otočane nije nimalo smetalo. Oni su uvijek bili točni, zahvaljujući tovaru koji je kopitima uznemiravao turiste i tempirao vrijeme. Ritam... Tada, ničim izazvana, u pozadini, jedna je palma zavijorila na povjetarcu....

Oglasila se truba, pa trombon, pa opet truba. Relativno visoki E, pa D, zatim gitara. "plok, plok, plok" "OK, ovo je moj A". Klavir je bio tih, i bubnjevi...
Violina prođe neku pentatoniku. "Sve ok!" Benjo je bio malo nenaštiman, ali i to je riješeno. Kontrabas, G, D, A, E, ne, Eb.... "ploong", "Ok, na E je. Klavirski!" ,saksofon je u redu....

"Paradatitadititumtam" ritam sekcija je započela nekakav tupasti, budalasti dixieland, poznatu stvar "I Found a New Baby". Tempo oko 300.... Najavljivač dođe u najboljem mogućem odijelu, ali još je stigao popiti dvije tri čaše vina. Publika je zapljeskala, ritam sekcija stala. Najavljivač je došao na pozornicu. Počeo nekoliko glupavih, ne pretjerano inventivnih šala nabacivati na račun publike, a zatim najavi bend, Le Jazz Cauchemardesque ! "Nema baš puno bendova s tako lošim imenom" naglasi. Bend je ponovno počeo s dixielandom, ovaj put je to išlo čvrčće. "Un, Deux, Un, Deux, Trois, Quatre", violina "ta da ta ta tiii da", zatim ostali krenu, drže temu. Minimalne varijacije. Violinist drži glavnu melodiju, uživa, sve malo previše naglašuje.

Najavljivač, čovjek ne pretjerano bistrog izgleda, sa nekom debilnom tetovažom na zapešću, što ga pak podsjeća na stare motorističke dane, krene sa svojim poslom. Najavi svakog instrumentalista posebno, a svaki tada, kako je i uobičajeno, nabaci kojih 2, 3 takta solo izvedbe. Bubnjar je imao 4x4 s bendom, kao u bluzu, a onda su uslijedile prave improvizacije. Publika nije bila previše zadivljena benjoistom, vjerojatno zato što je to ipak malo ruralni instrument, ali ovo nije bila ozbiljna muzika, već jedna zabavna, a najviše zabavna za same izvođače. Publici pomalo čudna. Neobična. Glazba na koju bi svaki Jelly Roll Morton zaplesao, a onda rekao da on to ipak može bolje odsvirati, on je ipak izmislio džez ili jazz! OH, baby baby baby! Enough babies for now....

Tada je došao saksofonist, taj mladi čovjek, ne pre naočitog izgleda, koji je pak odisao nekakvom mistikom, ali samo dok je bio na pozornici. Mislio je da je faca. Možda je mislio da je bolji nego što je, ali kako ga je publika vidjela, u svakom trenu je bio najbolji na svijetu, jedini koji u tom trenutku postoji i jedini koji na saksofonu dobije zvuk motora, dobije zvuk trombona, trube, pa govorenja, a onda to sve lijepo zaokruži harmonijama i melodijama, katkad i disharmonijama, toliko jakim da bi ljude zadivio naizgled lošim zvukom. Nije on bio toliko dobar u svirci koliko je to zapravo volio. Nije imao apsolutni sluh. Mogao je "skinuti" stvar, ali nikako od prve. Nije to onaj publici poznati zvuk saksofona, koji se nalazi na funk pločama, na rock izvedbama i naravno uz Miles Davisa, već neki drugačiji, posebni, u trenutke puno ozbiljniji, a u trenutke totalno ne-avant-gardni, a nekad i dramatični. Taj zvuk je najčešće, u tematskoj svirci bio poput mješavine nekakvog violončela, trube, trombona, i bas klarineta, sve u jednom. Toliko poseban zvuk je imao samo zato što ga je publika takvog vidjela. On se pokazao savršenim. Za njih.

Bio je to čudan čovjek, ja ga osobno znam, uvijek se šalio, djelovao potpuno normalno, ne preinteligentno, ne pretjerano glupo... Zapravo, ne znam, ne mogu usporediti, da li je bio stvarno inteligentan, ali znam da nikad u društvu nije govorio ono što misli, dakako, čečšće je izbjegavao nego li se družio s ljudima. Kad je bio kod kuće, uvijek je izluđivao samog sebe, zašto ovo ne može odsvirati, zašto mu ono ne ide, pa bi onda sjeo, pa ako treba i šest sati sjedio, dok su mu se pluća iscrpljivala, a desna noga mahnito lupala po podu, dok ne bi sve to skužio. Razumio je zašto truba ima ovakav zvuk, ne po frekvenciji već po osjećaju, zašto violina onakav, zašto je usna harmonika njemu dosadna, a zašto neki instrumenti zvuče puno punije od ostalih. Sjedio je nekad za klavirom, gitarom, nekad za kontrabasom stajao. Volio je to više nego išta drugo.

Bend je završio taj dixieland. Kreće na nešto ozbiljnije; počne jednu originalnu, njihovu. Još nema imena. Spomenuti saksofonist ju je nekad davno napisao jednoj curi. Klasična priča. Odlično odsvirano. Aplaus! Nisu to bili neki poznanici jazza, ali time i bolje, jer ni bend nije baš svirao onaj neki avantgardni, Charlie Mingus ili John Coltrane jazz, već je bio puno dublje u tome, ali vjerojatno je ta glazba ipak bila prilično budalasta, nekad preozbiljna, jer su dečki jako voljeli Debussy-a, ali zašto baš to forsirati u neki kvazi-jazz klub? Ma sve je odisalo na 20-te, pa čak i na ranije godine 20-tog vijeka. Zadimljeno. Uređeni ljudi; sve pomalo; pomalo plesa, pomalo gubljenja u ritmu, pomalo svađe, alkohola, krvi, ali one krvi koja se prolijeva jedino između tonova.

Bend je nadalje odsvirao još nekoliko standarda, pa je ipak na kraju završio sa svojim mislima. Dečki su samo rekli jedan drugome; Gm, Eb7+5, D7b5, Gm, Gm, znalo se odmah o kojoj se pjesmi radi, "It don't mean a thing, if it ain't got that swing, Ta da ta ta..." pa C7, pa Fm, pa tako dalje.... Onda su to pretvorili u nekakav tango. Zapravo su se izrugavali publici. Zajebavali ih. Nisu ih zabavljali, već su sebe zabavljali, skretali s teme, usporavali tempo, skakutali, ali kroz to sve koji put odsvirali nešto što je odisalo s toliko duše, s toliko osjećaja, s previše tuge. Često je saksofonist započinjao neke dramatične melodije. Zapravo brze pjesme, koje su ipak imale onaj prizvuk, onaj zvuk tuge i plača, onaj zvuk u kojem zapravo pokazuješ ljudima da ti i ne postojiš izvan te male pozornice, u tom malom zadimljenom klubu, dok na sebi nosiš to jedino lijepo odijelo koje posjeduješ.....

Istina je, evian je u svakom slučaju interesantna marka proizvodnje vode, a to sve zvuči izuzetno ironično. Proizvodnja voda... "producing the best quality water" tako se reklamiraju. Hvala Bogu da postoje kemičari i elektroliza, pa kada zatreba vodika i kisika, imamo evian. Ahhh, evian....

Postoji jedna druga situacija, upravo traje norijada, a ja sam se uspio vratiti kući tako da bih primarno išao na duplo ve ce, a sekundarno da tu nekoliko kilobajta prostora popunim. Htjeo sam pisati o potpisima, jer zanimljiva su oni tvorevina ljudskog uma. Potpisi, ničemu ne služe, a svi te tjeraju da se negdje potpišeš---- U svakom slučaju, na ovo malo vremena što sam bio na norijadi, nisu me prebili, pa i to je uspjeh--- uglavnom, neću baš puno o potpisima.

Htio sam još samo naznačiti koliko su Pande očajna bića. Njima se samima ne da pariti, čitaj razmnožavati, pa očekuju od ljudi da poduzmu neku umjetnu oplodnju. Darwin je idiot.

Alessandro Baricco je u svome romanu "Oceano Mare" napisao hrpu priča vezanih uz more, i učinak mora na čovjeka, doduše dvije stvari su mi ostale zapamćene. Prva je što je rekao da su jedini ljudi kojih se ne bojimo oni koji lete daleko od nas, a druga je povezana uz jednu priču. RAdi se o jednom profesoru koji se dolazi opuštati uz more, i počne raditi neka "znanstvena" istraživanja za enciklopediju o krajevima i počecima (on zaključuje kako dan ima početak i kraj, život ga ima, iako ne definirano, imaju ga i planeti, a ima ga i more). Taj Profesor ISmael (ako se sjećam) mjeri gdje more završava; problem je gdje i kako to točno definirati, jer svaka plaža je drugačija, a isto tako su i valovi. Uglavnom, jedna jako jako zabavna knjiga.

I tako je svaki trenutak u njegovom životu jedan običan gubitak fokusa. Sve želi istovremeno napraviti, a onda najednom, potpuno očekivano izgubi koncentraciju. Kako to obično i biva kod njega. Nakon što je shvatio da se more može naslikati samo morem, trava samo klorofilom, razmišljao je kako da zrak naslika, ali izgubio je koncentraciju prije nego je došao do nekog zaključka.

I kad je napokon pogledao na sat, shvativši da kasni, rekao joj je da mora ići, i naravno otišao. Bez mnogo riječi.

U glavi mu se nakon nekog vremena počela vrtjeti jedna od onih poznatih pjevnih melodija koje nikako da izbije iz glave, ali prvi put, zaustavio je ritam i zamišljeni notni papir polio tminom. Stao je, zadobio neki slijepi pogled- pogled u prazno, i stao razmišljati kako li se Ona u tom trenutku osjećala, prvi put da to nije gledao kroz svoje postojanje, već pokušao shvatiti njezino. Takav način razmišljanja brzo je zamro, ali nešto je od toga ostalo. Počeo je, makar opet filtrirajući kroz svoje interese i svoje postojanje, razmišljati o svojem utjecaju na druge, i o svojem postojanju.

Nije to onako dubokoumno razmišljanje o postojanju, nego sitnice. Recimo, On je često mislio da su njegovi problemi u odnosima s ljudima vezani uz njegove interese, koji su često različiti od tuđih, ali sada je probao shvatiti da li su interesi ti koji ga prijeće u komunikaciji, ili je to on sam. Interes za jedan primordijalni umjetnički oblik iznimno ga je vezao za taj oblik i taj način komunikacije, komunikacije sa samim sobom. Često bi rekao za sebe da je on neka vrsta umjetnika, ali nije mislio da on to i jest, već je mislio da bi vježbom to tek mogao postati. I ta stvar, taj ideal vježbe, puno mu je bio važniji od bilo kakvog Chavezovog utjecaja na Venezuelu, prodaje nafte ili prijateljskih odnosa s ljudima. I onda je ipak shvatio, ili pokušao shvatiti da on ipak nije kriv, da je to njegov interes, ali interes pokreće osoba, a osoba je on sam.

Tako je on pokušao doći do zaključka kako nije on kriv da mu sve veze kratko traju, jer zaista to je njegov interes koji ga priječi da nađe vremena za ljude koje bi trebao voljeti. Ali ispada da kada on shvaća svoju vježbu i slične stvari važnijim od drugih stvari, on zapravo sebe vidi na višem položaju nego sve drugo, jer kao što je i sam zaključio "to potječe iz same osobe". Tako je probao ne biti toliko egocentričan razmišljajući o tome kako da se popravi. On doduše, nije vidio da opet razmišlja o sebi, i na kraju opet, tj konstantno sve kroz sebe vidi.
Išao je zapisati kako zapravo ti neke interesi nisu bitni, nego da je bitna razlika između percipiranja sebe i drugih. Doduše, On je to napisao, jer kako to obično biva, da bi netko pročitao, drugim rječima, ne da traži mišljenje, nego da ga pokaže drugima. A ako svoje mišljenje pokazuje, tj dokazuje drugima kako je zapravo On superioran (ne shvačajući svoju inferiornost u aspektu percipiranja), on je opet egocentričan. Ne?

A opet, iz Njenog pogleda, Njegova silueta je u onom početnom, ili završnom trenutku odlazila od nje, i sva ova njegova razmišljanja bila su ništa u usporedbi sa vektorom brzine kojim se on od nje udaljavao..... promatrajući prosječan ljudski hod, 4 km/h....

PS-Nadam se da ste u ova 2 mjeseca shvatili koliko mi je FatoYo dobar prijatelj....

Moj iznimno dragi prijatelj FatoYo, rekao mi je da bi anti kebab imao okus kao ultra zdravi veggi sandwich, ali možda bi onda anti ultra zdravi... sandwich imao okus kebaba.

Malo pravog blog materijala:

Bio sam prekjučer na Big Band HRT-ovom koncertu, a stvarno ih ne volim. Prva polovica koncerta bila je oke, malo klišej, ali oke, a druga, to je bilo smeće! UF! Drago Diklić je rekao "Vrijeme je za jazz" sa onim svojim Američkim naglaskom, ali ništa od jazza. dobro, Oblakovi aranžmani, čitajte ----, a onda je došla i Zdenka Vučković (znate ona "Tata, kupi mi auto...") tako da su se meni i mom frendu Lukici (onaj džezer) doslovno dizale vlasi na glavi.

Jučer sam dobio pozivnicu za jučerašnji koncert Big Banda Glazbenog Zavoda. Prvo nisam htio ići, da ne bih dobio još jedan tretman kvazi jazza, ali sam išao. hmmm
Imali su oke izvedbe na početku, pa su malo motali po skladbama Ozrena Depola (jebiga, kažu da je teško mediterancu postati jazzer...), ali onda su skrenuli na Fats Wallerove, Benny Goodmanove, Count Basieve, naše šansone i takve skladbe. To je bilo odlično. Same improvizacije + aranžmani. Stari jazzeri, prosjek benda je oko 80 god. Stvarno su zaprašili. Imali su kratku pauzu, ali mi se čini da su 3 sata odsvirali, ako ne i više, za razliku od današnjih bendova koji odsviraju možda sat vremena.

Uglavnom, u međuvremenu, danas ja otkrio jedan džez klub kod Hebrangove, sa BIG BANDOM! (orkestrom!) Jebeno- cigarete, alkohol, jazz, cigarete, alkohol, jazz. Mislim da ne budem učio narednih večeri.


evo, jedan moj crtež big banda

Tisućama godina postavljana su pitanja da li postoje indentična tijela ovakvima kakva postoje, ali da su suprotna. Ideje poput paralelnih svemira, duša i sličnih stvari pokazala su se nedokazivim, ali 1927 Dirac je postavio tezu o postojanju antičestica, tj. antimaterije. 1932, Anderson je prvi sintentizirao pozitrone, tj. pozitivno nabijene elektrone, a kasnije su sintentizirani i antiprotoni i antineutron (koji je zapravo isto što i neutron). Naravno da je naboj jedna izmišljena stvar, i naravno da je pozitivno i negativno samo način raspoznavanja, ali postoje razlike.

Pretpostavka tih znanstvenika, koja stoji i danas, bila je da ako ikada u prirodi nastane antiproton ili pozitron oni se tada ponište sa elektronom,tj protonom. Fora je u tome da je indentičan naboj, samo suprotan, i da je indentična masa prisutna. Dalje se postavljalo pitanje da li takva poništenja proizvode energiju, i dokazano je da proizvode iznimnu energiju; ako se čaša puna pozitrona poništi sa čašom punom elektrona, može se na jedan dan obskrbiti strujom jedan grad od 8 milijuna stanovnika (recimo New York).

Meni je, doduše, puno zanimljivije to što je nakon otkriča antičestica, došla ta teorija antimaterije, tj da antičestice isto mogu stvoriti atome, pa i molekule, pa i tvari, planete, zvijezde, pa i živa bića. Nebitno je to da na istom svijetu ne mogu postojati materija i antimaterija, (jer bi se odmah poništili) jer zapravo u svemiru postoji i više svijetova, bar zvijezda. Mi ne možemo iz pogleda na njih zaključiti jesu li one od čestica ili antičestica, (mi možemo "vidjeti" od kojih se tvari sastoji planet/zvijezda) jer naime, antivodik bi, recimo, bio isto što i vodik, s potpuno istim svojstvima, u svom "antisvijetu". U našem bi on svijetu, doduše, prestao postojati.


Zamislite sad Antibića. Recimo da su građena od antiugljika i da dišu antikisik a piju antivodu, bila bi potpuno istovjetna nama, ali sa suprotnim građevnim svojstvima. Stvarno zanimljivo....

Prvo odgovaram Bruni; Ma niš nije došlo, samo sam se sjetio ... A to je nešto nevezano uz Marekov post...

Ovaj me dan sv.Domagoja, koji je bio obilježen crvenim kiltovima, (makar su sjevernoirski kiltovi zeleni, a ovo su škotski) naveo na razmišljanje o Hrvatskoj mladeži koja prihvaća sve i svakakve ideje iz medija. Mislim, mi nemamo nikakve povezanosti s Patrickom (bio je on faca, prilagođavao kršćanstvo keltima itd...) i takvim blagdanom, već imamo nekakvu želju mladeži da ne prihvaća što je naše. Recimo, ne voli baš puno ljudi sjesti i slušati klape ili drugu narodnu glazbu, ali zato imamo druge gluposti koje smo prihvatili. Naravno, i ja isto, jer ne želim pljuvati po ljudima, samo kažem kako je. S druge strane, nisam ni neki pretjerani domoljub, ali volim Ju, tu našu Hrvatsku.

Kažu mi da postoji jedan grad u toj nekoj Afričkoj državi Etiopiji koji ima status grada i države, radi se naravno o ultrapoznatom Addis Abebi (ili Ababi kako Amerikanci pišu).
Taj grad je pun oksimorona, sve što postoji čini se u kontradikciji je s nečim drugim. Počevši od samog tog statusa grada države, jer ipak je to glavni grad Etiopije, a lijepo su si oni napravili autonomiju, pa mogu raditi što ih volja. Tu se nalaze i razlike u klasama, recimo poznati Haile Selasie (onaj car Rasta Fari) spada u jednu tzv Etiopsku rasu, i makar je on bio "dobar čovjek", ipak se vrši supresija te klase ljudi nad Afrikancima (tj Nilo-Hamidima, iliti sjeveroistočni Crnci- makar su bliži Bantu rasi, ali whatever) koji tamo žive. Postoje i klasne razlike u bogatstvu i sam izgled grada je, napominjem navodno, kaotičan.

To mi je zanimljivo iz Jamajkanske fascinacije Etiopijom, pogotovo zato šro oni potječu iz mješavine Pigmeja i Nigeraca, dakle onih robova, a Etiopija koja je na drugoj strani Afrike, nema veze s njima. S druge strane, Jamajkanci, tj Rastafarijanci, da budem precizan, krive Bijelce za njihovo porobljavanje, dok su ih Bijelci zapravo "samo" kupili od drugih Afričkih (dominantnijih) naroda. Primjerice, vaš takvi kao Etiopijci (koji su imali svoja kraljevstva) su pomagali Bijelcima da orobe Crnce, a nekad su ih čak i sami lovili. Ma sve mi to zvuči kao jedan prilično interesantan Safari.

"Marcus Gravey said it, Africa will unite" pjevao je Bobica, ali Marcus Gravey je bio u prevelikoj zabludi, jer je on procijenio da će središte Afričkog jedinstva biti u Addis Abebi, a to nije grad koji cijeni Afrikance, mislim Crncem to je jedan isprepleten grad, koji je vjerojatno precijenjen od tih Jamajkanaca. Neznam ni od kud njemu ideja da Jamajkanci potječu od Nilo-Hamida, kad je poznato bilo i u 19.st. od koga, kako i kada su kupiljeni ti Crnci.
A sad, ja nisam ni pro ni protiv tih pokreta, ali sve mi se to nekad čini kao preveliki zalogaj za svih, isto kao i naši mali Balkanski ratovi zbog kojih bezveze gubimo ljude i stvaramo mržnju.

Htio sam spomenuti Haile Selasiea Prvog; toliko o kultu lika. Tip je bio Krščanin, i čim je stvorio zajednicu Afrikanaca i preimenovao Addis Abebu u Abisinijski grad Addisa Abebe (što bi značilo "Afrički grad.."), već izmučeni Jamajkanci vidjeli su u Njemu lik spasitelja, Mesije. Zapravo, on je to zanijekao, a ja možda i donekle mogu shvatiti te Jamajkance pod utjecajem visoko razvijenog svijeta koji su u novoj religiji tražili Mesiju. Još je jedan paradoks da to i traje, da svi mladi stvarno zabrijavaju na to, a to itekako mogu shvatiti, jer sam i ja bio "žrtva" toga. Nego, nakon dugo vremena razmišljao sam o tome kako se taj jadan Haile mogao osjećati kad su svi odjednom u NJemu vidjeli spasioca, ali on je bio nemoćan izbaviti te ljude iz bijede, a na kraju krajeva, to ni nije bio njegov narod.

Usput, sad gledam nedjeljom u 2, pa mi pričaju o Jugonostalgiji opet, pa o Istočnoj Europi i onim istočnoeuropskim Zastavama... Došao sam doma iz prekrasne šetnje sa najljepšom djevojkom na svijetu, ako ne znate, radi se o Jiao. Sunčan dan, sajam antikviteta , mjedeni i limeni saksofoni, Britanac. Stvarno je lijep dan, nemam puno za napisati, ali možda jednom naslikam.


Eto toliko o Astrofizici.

Ovo vam je jedna od najboljih i najzabavnijih cura koje postoje. Neću okolišati, samo sam htio naznačiti njezino zakonstvo i postojanje ovom "iznimnom" fotografijom =)

Upravo sam našao ovu fotografiju, pa se sjetih tog prijateljstva koje smo prije puno intenzivnije dijelili.



Post Scriptum- slika je malo sjebana iz tehničkih razloga, izdužena... ali that's not the point

I tim posljednjim potezom svog ostarjelog kista osjetio je da nešto ne valja. Slika je bila savršena na više razina; boje su bile izvrsno ukomponirane u format, linije su naznačavale boje iznimnom jarkoćom, svaki šav na platnu još je više naglašavao to djelo, ali bilo je to matematičko, više nego kreativno djelo. On se uvijek nalazio u dubokom jazu, a opet prilično plitkom, naime on je bio jednako udaljen od naivne dosadnosti i rutine koliko od ekscentričnosti. Bio je dovoljno udaljen od dosadnih slikarija, kao već pomalo dosađavajuć realistični prikaz svijeta, da bi mogao postati poznat, ali isto tako preudaljen od ekscentričnosti, tj. noviteta da bi bio zapamćen. Znali su ga, znali su ga znanci umjetnosti kojima je djelovao kao neki reprezentator, pa čag su ga neki i voljeli. Znale su ga i stare babe koje su svaki dan sjedile u kavani u kojoj i on i koje su se uvijek križale pogledom na njegove skice, one su bile prezatupljene za njega, a oni prenaučeni na njega.

Vratio bih se na sliku na trenutak. Mrtve, tamnožute i plave boje, ispresjecane sa žarkocrvenim i crnim linijama, a na nekim mjestima s ostavljenim pogledom na bijelo platno. Na prvi pogled, slika ništa nije predstavljala, obična apstrakcija, neki bi rekli i "izbrijavanje". Nažalost, ta slika nije ništa predstavljala ni na drugi, ni na treći pogled.... Ljudi bi pogledom na Njega govorili kako je sigurno izgubio inspiraciju, pogledali bi ga, vidjeli njegovu mršavu priliku, cigaretu među usnicama- neotresanu od kad ju je zapalio, blok pod rukom i neki izniman pogled, pogled mržnje i želje, želje za nekim ispunjenjem, ali mnogi to ni ne bi uočili... Ipak, on vrlo vjerojatno nije izgubio inspiraciju, već ju je zadobio ili više, pa nije mogao uopće shvatiti kako da izrazi što razmišlja, ili je, možda vjerojatnije, nikad nije ni imao. Zadnjih godina, sve su slike bile takve.

Rođen je prije nekih četrdesetak godina, već je imao srčani udar, vjerojatno povezan sa prevelikom konzumacijom kave i cigareta, te neprospavanim noćima povezanim sa čitanjem knjiga i slušanjem glazbe. Nije ni bitno mjesto rođenja ni zapravo odrastanje, ali želim reći da nešto nije valjalo. Od početka, od samog početka, od kad je uzeo djedov kist i povukao onaj dječji spoj energije, entuzijazma i znatiželje po papiru, oni su u njemu vidjeli njegovog djeda, isto slikara. Odmah su bili zadubljeni, od samog početka, na to da bi on isto mogao biti slikar, da će biti nasljedstvo, svaki bi njegov potez kista bio povezan uz smiješak rodbine, vidjeli su talent. Od početaka, njegovo djetinjstvo bilo je normalno, sreća, dječja igra, i sve što ide u prilog s tim, ali bilo je nešto drugo. Naime, on je crtao, ali ne dječje, već je od kad je imao godinu pa i dvije od svih "nadarenih" (ali više mi se čini udarenih) od obitelji dobivao podršku, i POUKU! Ali ta pouka je viša nalikovala na ovakav razgovor- "Mama, idem van, dečki me zovu, radimo kućicu na drvetu" a Majka bi rekla "prvo nacrtaj ovaj stolac, pa onda ostalo..."

Iz nekakvog antiprotesta prema tom diktatorskom životu unatoč naizgled boemske obitelji on je prestao crtati, jednostavno prestao, i zapravo svoj pravi talent, svoj pravi poziv, sakrio u sebe. Toliko duboko je skrio to da više uopće nije bila dostupna ni ljubav prema glazbi, ni divljeje slikama, ni pogled na zgrade, pa čak ni knjige. Praktički je sve što je bilo On, umjetnost (jer talent je univerzalan, samo se kroz godine opredjeli za nešto određeno) on je u sebi čuvao. U adolescenciji, ponovno je ta ljubav proradila, prema glazbi, prvo rock, pa jazz, pa Rahmanjinov, zatim prema vizualnoj umjetnosti. Kažu znanstvenici da mi povezujemo glazbu sa davnim plemenima iz kojih dolazimo, pa se ta ljubav prva formira, a da je vizualna umjetnost samo nadogradnja toga, pa se ljubav prema tome kasnije formira. Svejedno. On je to zavolio. Upisao akademiju, radio mnoge radove, ali tko zna, ta njegova inspiracija.... Radovi su bili, i jesu, prekrasni, zadivljujući, ali ne preoriginalni, glazba koju je komponirao je isto krasna, ali ne preoriginalna. On možda djeluje kao kvazi-umjetnik, ali je zapravo plod svega što je njega tjeralo da to radi. Ono je što su roditelji i htjeli, doduše, živi u bijedi, ali oni su htjeli da on bude kao slikari dotada, nikad nisu specificirali nešto novo. Neko vrijeme je čak i tražio trenutnu funkcionalnost u umjetnosti, ali našao je da je jedino funkcionalno za dušu, ništa profitabilno, nažalost.

Sjeo se u kavanu, naručio kavu, opet počeo šarati po tom svom A5 bloku za šaranje, volio je on to, ali onih nekoliko godina supresije svoje ljubavi zapravo su mu nametnuli jedan ograničavajuć filter, nešto što ne može nadzići. Možda ima inspiracije, ali inspiracija je rad, a on puno radi, ali sve je to matematika, zapravo tehnički. Postoji on u svom svijetu, ali ne prikazuje ga onakvim kakvim ga vidi i čuje, nego kakvim su ga drugi umjetnici vidjeli i čuli prije njega. On ga ni ne reinterpretira, on samo spaja tuđe elemente u ništa pretjerano novo. Čudno je to, nije ni sretan ni nesretan, stvara nešto, ali samo nešto...

Bilo je to nedavno, u sveopćem smislu gledano. Nedavno po kriterijima postanka svijeta i dragih nam početaka teoretske, nedokazane evolucije. Bilo je to dok je svijet još bio crno bijeli, a nekad i sivi. Kad su se Pariški Eiffelov toranj i New-Yorški Empire State Building natjecali tko će dostići titulu najviše zgrade (jer tornjeve još uvijek ne klasificiraju kao zgrade), kad je arhitektura bila podložna Suncu, a gradovi svijetlu, a istovremeno to je bilo vrijeme kad su dimnjaci u visokorazvijenim zemljama stvarali svakojake mutacije moljaca i drugih vrsta noćnih leptira. Bilo je to vrijeme kad je Gershwin skladao svoj "Porgy and Bess" i dok je jazz bio zabranjen na mnogim javnim mjestima. U Rusiji su još donedavno, ali stvarno donedavno, carovali Carevi, još prije sedamdesetak godina Američke su trupe bile zaraćene protiv samih sebe, a sada imaju renesansu, u Harlemu.

Maglovita noć, jedna od mnogih, unatoč prognozama meteorologa, protezala se od onog poznatog Brooklynskog mosta pa sve do Village-a. Naposlijetku, drugdje je bio dan. Rijetko tko je bio u mogućnosti ići van, jer su zbog cvjetajuće "kulture" Amerikanci dugo morali raditi u noć, jer su htjeli održati svoju prekrasnu, donedavno zanijekanu ekonomiju i umjetnost. Tamne ulice, prazne, mirne, spokojne, ali ipak sretne. Ulice koje odišu glazbom doseljenika iz Rusije, Balkana, Italije, glazbe svakojakih Židova i Crnaca. Siromašne su ovo četvrti, a u dugoj, maglovitoj noći čine se još jadnijim, ali ipak, ipak toliko sretne. Ljudi koji su svu svoju nadu i svaki mogući novčić iskoristili da bi došli u Novi Svijet, pun mogućnosti, a sada se uopće međusobno ne razumiju. Nastavljaju spavati u svojim tzv. "vagon stanovima" (-to su uski dugački njujorški stanovi)

Tamna spodoba tog grada, tog grada napretka, ma sigurno onda i zdravlja i ljubavi, probijala se kroz tminu noći. Magla na dnu, visoke, uske zgrade, strahovito ispremješani zvukovi u daljini, tračnice, opet magla. Pored tog cijelog događaja, događaja stapanja kultura, događaja mržnje i bolesti, događaja svijetala iz malih udaljenih prozorčića u sredini noći, događaja mačjih jaukanja i psećih laveža stajala je jedna žena. Ta žena oplakivala je sudbinu tog grada ali i uživala u njegovoj glazbi, plesala je gotovo iznad cijelog grada, i nimalo ju nije bilo sram. Ona je vidjela sve, vidjela je tko je ušao u grad, kako, tko se rodio, tko umro, ali ništa nije govorila.

Predamnom je zasjao most, prekrasan cigleni most. Most koji je povezivao siromaštvo i bogatstvo, bijedu i blagostanje, posao u zgradama i posao u ilegali. Napokon je došao i taj trenutak; Sunce je polako počelo izlaziti, a ona jutarnja hladnoća prodrla mi je u kosti. Svejedno bilo je toplo, veoma toplo, jer sam napokon čuo čiste glasove, a onda i trombon, trubu, ma znate, one jazzerske instrumente, netko je nešto vježbao. Pripremali su svakojake tržnice na svakojakim ulicama. Jedan auto, tanak, kockastog oblika prošao je do mene, to je bilo čudno, jer su ovi ljudi, iz Italije porijeklom, nisu imali dovoljno novaca za gotovo nikakvo prijevozno sredstvo.
Tu su bili i ljudi čiji su preci bili robovi, a onda je tu bilo i drugih, siromašnih.... Oni bijeli, bogati bijeli, čije ime nije bilo Tony ili Marco su bili na drugoj strani rijeke.

Bilo je to vrijeme u kojem ljudi nisu bili politički korektni i tako ti ljudi nisuizbljeđivali razlike među ljudima, jer naposlijetku, što je u stvari loše u tome da razlike postoje?

Posjeo se na klupu i počeo čekati. Tamna večer, rana noć, sivi mirisi, hladnoća te neobojanost prostora pomalo su ga i zatupili, pretvorili u tog stvora. Tog stvora koji upravo podpaljuje posljednju cigaretu te užurbano ogledava ima li kakvog kioska koji radi oko 10 navečer. Dim se provlačio s tračnica i doticao njegove noge, gotovo poetično. On to nije osjetio tako, ustvari On to uopće nije uočio. Njegova silueta, crna francuska kapa, crni baloner, gotovo da su ga i spojili s okolinom, pretvorili ga u neuočljivu deformaciju na jednoj neuočljivoj klupi na željezničkoj stanici.

To je bila gradska željeznička postaja. Povelik prostor koji je odisao slavom, često bi i stotine ljudi prolazili kroz tu novu tvorevinu secesijske arhitekture, kroz to poprište nove europske želje za natjecanjem, za ubrzanjem, za razvitkom. Sada je bila gotovo prazna. U ovo doba bilo je još samo nekoliko vlakova koji su dolazili povesti tih nekoliko ambicioznih ljudi, nekoliko kumica koje prodaju na placu i neke umjetnike.

On je tako razmišljao; on je shvaćao da je jedino što je važno i što postoji ono materijalno, ono instantno i ono zadovoljavajuće. Radio je, bio ponosan, ali neznam da li je to i volio. Ta Europska i Američka težnja razvitku, natjecaju, novim mogućnostima, brzini.... mu se uvukla pod kožu, pod koronu, duboko u mozak. On je gubio svoj duh, ako ga je ikada i imao, a emocije su još davno bile pokopane pod svakojakim papirologijama.

Gotovo u njegovoj neposrednoj blizini, tri su prijatelja svirala, neki seljaci, vraćaju se doma. Svirali su popevke, jedna harmonika, violina i gitara. Nije znao od kud dolaze, ali mu se svakim njihovim tonom nekakva mržnja stvarala te nadograđivala. Umor. Užas. Iscrpljenost. Do sada ih nije ni uočio, ali sada su mu najednom išli na živce. Vjerojatno nije ni sama glazba bila toliko bitna, jer on sam nije ni bio ljubitelj nikakve posebne glazbe, samo je znao onaj popularni cabaret koji bi se čuo iz klubova i kavana. Bitno je bilo to što su oni djelovali tako seljački, tako ruralno, tako maloumno, tako zatupljeno, usporeno, tako mali, naspram njega; obrazovanog čovjeka koji ubrzano radi, čovjeka koji ide nekud. Čovjeka koji shvaća. Čovjeka sa visokom plaćom, koji si može priuštiti put u bilo koju svjetsku državu kad god poželi. On doduše, nikad ne poželi. Bez ambicija je zapravo.

Samo da nađe još koji kiosk gdje bi mogao kupiti cigarete, jer ovo je već neizdrživo.
Vlak je došao točno sa 20 minuta zakašnjenja, u 10;20. I on i seljaci su ušli. On nije bio sretan. Oni jesu.



BTW, Kakvi su ovo glupi Simpsoni danas????

Razjasnit ću prvo jedan pojam, bar koliko ja mogu to razjasniti. "mali ljudi", ne mali rastom, već ekonomski i u društvenom položaju, su ljudi koji su na tzv, najnižem mjestu u ekonomiji, ljudi koji proizvode, ali samo bazu. Recimo, ratari. Uglavnom, proleteri, radnici, seljaci.

Naime, smiješan mi je taj pojam, mali ljudi, jer kako bi netko bio "Velik čovjek" ako se okoristi nečijim tuđim dobrima? Ne mislim na neku sebičnost ljudi iz više klase, makar i toga ima, već sam taj pojam djeluje nekako pogrdno, kao da su ti ljudi manje vrijednosti. Na neki način moglo bi se objasniti to kao ljudi koji su zakinuti, koji imaju manje mogućnosti. To stoji, koliko znam.

Ja sad imam jedan opaki svijet u koji trebam ući, jedan svijet preživljavanja jačeg, ali taj jači nije nužno i BOLJI. Svijet u koji ulazim, izbor studija ili rad, me tjera da razmislim da li želim biti tvorac, onaj koji stvara, početak svega ili onaj koji se okoristi. Nažalost, stvarat je teško i neprofitabilno, ali i malo poštovanja leži u tome. Cijeli svijet ne drže političari, oni "Veliki Ljudi", već mali. Svijet drže ratari, seljaci, radnici, ... oni su tvorci, ali oni su isto i slabi, a jači, kako bi i Darwin zaključio, se okorištavaju takvima.

Teško je dostići, ako ne i samo razmišljati o Boemici. O svijetu bez briga i čistih, ljudskih zadovoljstava, o svijetu umjetnosti. Nerad je glupost! Nerad ne ispunjuje! A razvitak je duboko ukorijenjen u radu. Problem je što je taj rad i izbor zanimanja često neprimjeren ili forsiran osobi. Nekim osobama treba duže da shvate gdje su i što su, a kada i to shvate, onda trebaju otkriti kuda idu....

Na kraju se ponovno pitam, gdje je u tom svijetu obrazovanje? tj, Čemu služi?*

*primjer; umjetnici su često jako obrazovani ljudi, ali gdje je tu materijalni i mentalni napredak društva? Jesu li ti umjetnici bitni? Čini mi se da mali ljudi ipak nisu dovoljno poštovani od drugih viših klasa.



Post Scriptum- kako bi to ona mačka napisala
- nakon ovog njihovog pada sistema, morao sam se ponovno ulogirati, tako da sve stare postove pogledajte ovdje -makm.blog.hr (ako link ne radi)
- nažalost, meni su sjebali ime i password, tak da sam morao kreirati novi blog, stoga je ta "nova" adresa prisutna